Biba i ja danas smo cijeli dan proveli na plaži. Puhao je lagani vjetar i radio male valove, koje smo mi iskoristili za uživanje na našim luftićima.

Odlično smo se zabavljali, iako su valovi bili jedva pola metra visoki. U jednom trenutku Biba je primijetila nešto jako zanimljivo.

- Lino, kako to da se ovi valovi kreću tako brzo prema obali, a nas pomiču malo po malo. Ne bi li se i mi trebali kretati njihovom brzinom?

- To je jako dobro pitanje Biba - odgovorio sam - valovi nastaju zbog vjetra...

- Lino, to svi znaju - prekinula me brzo.

- Dobro, ali znaš li ti Biba da se valovi zapravo uopće ne kreću prema naprijed?

- Molim, kako to misliš? - začuđeno me pogledala.

- Da, istina je, valovi se ustvari samo pomiču gore - dolje, što stvara iluziju da se kreću prema naprijed.

- Ne vjerujem ti Lino. Vidim svojim očima da se kreću prema obali i zatim se na njoj lome.

- Vidim, tebe nije lako uvjeriti - rekao sam joj kroz osmijeh - A što kažeš na to da izađemo iz mora pa da ti pokažem kako valovi mogu i govoriti?

- Eh sada ti tek ništa ne vjerujem Lino, ali idemo - odgovorila je.

Iz ruksaka sam izvadio dvije plastične čaše i zatim im dna povezao špagom.

- Biba, hajde stavi ovu čašu na uho pa poslušaj što ti val ima za reći.

Kada je stavila čašu na uho ja sam u drugu prošaptao: - Bibaaa...

Prestrašila se i brzo bacila čašu - Lino, val zna moje ime - rekla je drhtavim glasom.

- Ne boj se Biba, ne zna val tvoje ime - probao sam ju smiriti - to ti se zove zvučni val.

- Dobro, kako onda zvučni val zna moje ime? - upitala je.

- Kada ja nešto kažem u jednu čašu, taj zvuk se preko špage zvučnim valom prenese u drugu čašu i ti ustvari čuješ moj glas.

- Aha, sad mi je jasno - s olakšanjem je uzdahnula - mislim da su mi ipak draži oni vodeni valovi koji ne pričaju puno - kroz osmijeh je zaključila Biba.