Dado! Znaš li da danas, u luku nedaleko od nas, dolazi prava podmornica - rekao sam uzbuđeno - što kažeš na to da malo istražimo podmorje?

Može, ionako je toliko vruće da me više niti more ne može rashladiti. Možda je na dnu bolje - odgovorio je Dado brišući znoj s čela.

Došli smo do podmornice, a tamo nas je dočekao stari mornar zadužen za njenu plovidbu.

Ako Vi plovite pod morem, niste li vi onda podmornar, a ne mornar - zbunjeno je upitao Dado.

Nisam - nasmijao se - ja sam podmorničar, a uskoro ćete i vi to postati. Zaronimo!

Kako uopće podmornica uspije zaroniti. Što ju vuče na dno - upitao sam podmorničara neposredno prije uranjanja.

Voda. Prilikom zaranjanja, zapečaćeni odjeljci podmornice ispunjavaju se vodom, a njena težina je vuče na dno. A kada želimo izroniti, samo oslobodimo tu vodu.

Pa to je jednostavnije nego što sam mislio - iznenađeno sam prokomentirao.

Tako je, a baš zato što je jednostavno, prva podmornica ikada bila je napravljena od drva i nepropusne kože. A njome se provozao čak i engleski kralj - odgovorio je podmorničar i nastavio s upravljanjem ovim zanimljivim strojem.

Prekrasni prizori Hrvatskog podmorja pružali su se svuda oko nas, ali krajičkom oka zapazio sam da Dado baš i ne uživa…

Dado, što je bilo? Od kad smo ušli u podmornicu cijelo vrijeme gledaš na kopno uz pomoć tog periskopa… Zašto ne uživaš malo u ljepoti podmorja - upitao sam ga zabrinuto.

Nisam baš siguran da je podmornica za mene... Hvata me mučnina kad se sjetim koliko smo duboko.

Znači ti si više za “nadmornicu” - uspio sam izvući osmijeh na njegovo lice - srećom, postoji jedan stari “podmorničarski” trik od kojeg će ti odmah biti bolje.

Kakav trik - znatiželjno je upitao Dado.

Pa Lino Jabuka i keks kašica! To je tajna sreće svakoga tko boravi na moru, a ja je imam u torbi… - rekao sam kroz osmijeh.

Ne, Lino! To je tajna sreće gdje god da jesi - veselo je odgovorio Dado i dodao -  možeš mi odmah dati dvije, trebat će mi - prasnuli smo u smijeh obojica.