Lino, mislim da je ta knjiga zauvijek izgubljena - tužno je promrmljala Lada dok smo pretraživali tavan u potrazi za starim udžbenikom.

Ma ne brini, Lado, pronaći ćemo je... Samo moramo biti uporni - pokušao sam je ohrabriti.

Što je ovo? - začuđeno je upitala držeći staru filmsku kameru u ruci.

Prema izgledu, rekao bih da je to kamera braće Lumier - našalio sam se.

Braće Lumier? Mislim da ih ne poznajem… - odgovorila je Lada.

Naravno da ih ne poznaješ, oni su izumitelji prve filmske kamere - odgovorio sam joj i nastavio - prizor vlaka koji ulazi u stanicu iz njihovog filma "Ulazak vlaka u stanicu" bio je toliko upečatljiv da su se neki gledatelji uplašili i pobjegli misleći da će ih vlak pregaziti.

Znam koga bi još ta kamera mogla uplašiti - zadovoljno se osmjehnula Lada.

Koga? - zbunjeno sam upitao.

Onog “keksokradicu” koji mi krade Lino Baby keksiće svaku večer... Brzo Lino, postavit ćemo kameru u kuhinju i napokon pronaći krivca - uzviknula je Lada i brzo krenula prema kuhinji.

Idućeg jutra, baš kao što je Lada i rekla, netko je ponovno pojeo sve keksiće. Ali taj “netko” nije znao za Ladin tajni plan.

Lino, pokreni snimku, molim te… Vrijeme je da stanemo “keksokradici” na kraj - ponosno je rekla Lada.

Pokrenuli smo snimku, i iako je bila poprilično loše kvalitete, jasno se vidjelo čija šapa “tamani” jedan po jedan keksić…

Lado... - u čudu sam prokomentirao - ovo ne bih očekivao niti u najluđim snovima...

Ali Lino, kako je to uopće moguće - Lada i dalje nije mogla vjerovati što vidi.

Znam ja kako je to moguće - nasmijao sam se - toliko voliš Lino Baby keksiće da si spremna za njih hodati, čak i u snu. 

Neka ti bude - odgovorila je - ali ćeš ti sad hodati po njih u trgovinu - prasnuli smo u smijeh oboje.