Sportašice iz Atletskog kluba Dinamo Zrinjevac: Neostvaren san nam je predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama, nadamo se da ćemo to ostvariti u Parizu

Sportom su se počele baviti još u osnovnoj školi, odabrale su atletiku i ubrzo su treneri primijetili njihov veliki talent. Danas završavaju fakultete, nižu sportske uspjehe u svojim disciplinama, no kako zapravo izgleda život vrhunskih atletičara i koliko je to svakodnevnih odricanja, otkrile su nam Maja Pačarić i Anamari Kožul, iz Atletskog kluba Dinamo Zrinjevac. Ove mlade i talentirane sportašice treniraju dvaput na dan, a iako su višestruke prvakinje Hrvatske u svojim disciplinama, jedan sportski san još im se nije ostvario - odlazak na Olimpijske igre. Da bi to postigle, uz naporne treninge, puno pažnje posvećuju i prehrani te regeneraciji tijela, a doručak im je, složne su, posebno bitan. Kako su postale atletičarke i što savjetuju mladim nadama hrvatskog sporta, otkrivaju vam Maja i Anamari. 

Zašto ste odabrale baš te discipline - trčanje na srednje pruge i bacanje kladiva? 

Anamari: U atletici je to specifično. Kad se kao dijete upišeš u atletsku školu, trener ubrzo vidi za koju disciplinu imaš najbolje predispozicije i u čemu bi mogao biti dobar. Mene je mama upisala u atletsku školu kad sam bila drugi razred osnovne škole i to je napravila tek toliko da imam neku obavezu u životu. No odmah sam se zaljubila u atletiku, nikad nisam probala trenirati nijedan drugi sport. Isprva sam bacala kuglu, no trener je vidio da bih mogla biti dobra i u bacanju kladiva i zahvalna sam mu na tome jer je to bila i ostala moja velika ljubav.

Maja: Ja sam se atletikom počela baviti u nižim razredima osnovne škole. Na svim školskim natjecanjima, uvijek bih bila prva i moj profesor tjelesnog odgoja rekao je da bih mogla početi ozbiljnije trenirati. Tako da ja nisam prošla kroz atletsku školu, nego sam odmah počela trenirati atletiku odnosno kros. Nisam ni probala druge discipline. Malo sam se bavila rukometom, ali iako sam sportski tip, nekako mi je najviše legla atletika.

Koliko truda ulažete u sport? 

Anamari: Puno truda svakodnevno ulažemo, no sve ono što daješ, to ti se u sportu i vrati. Baš to te motivira da daješ sve od sebe. Ulaganje u sport nisu samo svakodnevni treninzi, to znači posebna prehrana, normalno spavanje, nema izlazaka, ljetovanja ni zimovanja jer moraš biti posvećen sportu. To je stil života, sport trebaš živjeti. 

Maja: Za sport žrtvujemo puno toga, da bi mogli biti zdravi i trenirati. Ako to ne voliš i ne možeš izdržati, tada se sportom ne trebaš ni baviti. Atletika je dosta okrutan sport i nije bez razloga kraljica sportova. Ima toliko dugu tradiciju, rezultati su na visokim razinama, pa je trud koji ulažemo u taj sport, zaista ogroman.

Kako izgleda vaš tipičan sportski dan?

Anamari: Ja treniram dvaput na dan. Ustajem oko 7, doručak je obavezan obrok da bih mogla kvalitetno započeti dan. Tada dolazim na stadion Maksimir, gdje treniram bacanje od 9 do podne. Zatim dolazim kući na ručak i mali odmor i popodne se vraćam u teretanu, gdje radimo treninge snage kao i specifične treninge. Ako imamo neku ozljedu, tada se posvećujemo rehabilitaciji i masaži i tako sve u krug. 

Maja: S obzirom na to da mi treniramo različite discipline, a moja je trčanje i treninzi nam se razlikuju. Ljudi me često pitaju: “Majo, a što ti na treningu radiš? Samo trčiš?” I to je istina, ali ima tu puno komponenata jer za trčanje na srednjim prugama, moraš imati brzinu i izdržljivost. To je kombinacija jednog i drugog. Moji se treninzi sastoje od kilometraža, uzbrdica, nizbrdica, na stazi imamo treninge dionica. Treninzi su mi dvaput dnevno, radimo na ritmizaciji i eksplozivnosti. Regeneracija je jednako bitna kao i trening. Nekad treba biti pametan i posvetiti se regeneraciji jer ne znači da ako puno treniraš, da ćeš postići ono što želiš. Treba napraviti dobar balans i rezultati će nakon toga doći. 

Koji su vam najbolji rezultati u karijeri?

Anamari: Ja sam osam godina zaredom državna prvakinja u bacanju kladiva. Ove sam godine bila treća na Balkanskom prvenstvu, a moram spomenuti i 5. mjesto na Univerzijadi. To mi je jedno od najdražih natjecanja, koje će mi ostati dugo u sjećanju. Bili smo u Napulju, a na natjecanjima si obično smješten u hotelu. U Napulju smo bili smješteni na dva velika kruzera u luci. Bili smo tjedan dana i tamo sam postigla najbolji rezultat u karijeri.

Maja: Ja se ponosim uspjesima, koji su mi se nedavno dogodili. Na prvenstvu Balkana osvojila sam 1. mjesto na 800 metara i 2. mjesto na 1500 metara. To su mi najvredniji rezultati. Ja sam višestruka prvakinja Hrvatske u dvorani i na otvorenom. Biti član hrvatske reprezentacije je posebna čast jer predstavljaš svoju zemlju.

Imate li neostvaren sportski san?

Anamari: San svakog sportaša su Olimpijske igre. Ove sam godine bila vrlo blizu odlaska u Tokio i jako mi je žao što nisam uspjela otići jer sam imala ozljedu leđa. Za Pariz morat ću malo manje čekati jer je za tri, a ne četiri godine, pa se nadam da ću tamo predstavljati Hrvatsku.

Maja: Olimpijske igre moj su motiv za napredak. Kad treniraš, moraš imati viši cilj jer ima dana kad ti nije do treninga. 

Može li se u Hrvatskoj živjeti od profesionalnog treniranja atletike? 

Anamari: Svakom mladom sportašu savjetujem da ustraje u tome što voli, da bude uporan, ali  moram naglasiti i da je obrazovanje izrazito važno. U atletici kao i u drugim sportovima ima puno ozljeda, pa se moraš školovati jer sigurno neću bacati kladivo do 50. godine, stoga završavam fakultet.

Maja: Bavljenje sportom, pored obrazovanja, donosi veću produktivnost. Prvo si student, a tek onda sportaš. Ponekad je teško uskladiti sport i školu, ali kasnije kad sve prođe, pomisliš: “Ako možeš trenirati i studirati, onda možeš sve”. Nažalost, u Hrvatskoj se ne može živjeti od bavljenja atletikom. Smatram da ima puno prostora za napredak da se pomogne sportašima. U drugim zemljama, sportaši imaju puno drugačije uvjete, ali uopće ne želim o tome razmišljati.

Koliko pažnje posvećujete prehrani? 

Anamari: Bitna je za svakog čovjeka, bio on sportaš ili ne. Bitno je da imamo tri obroka dnevno, a između toga za međuobrok su najčešće orašasti plodovi ili voće. Moram naglasiti da je doručak najvažniji obrok u danu, koji nitko ne bi trebao preskočiti. Čokolino Protein Power je doručak šampiona. Podsjeća nas na djetinjstvo. Da smo stalno jele Čokolino, već bismo bile u Tokiju (smijeh).

Maja: Obožavam Čokolino i kad ga jedem, to mi je nagrada. Iznimno bitno kod sportaša je paziti na prehranu. Svakodnevno puno razmišljam o tome što ću jesti. Posebno prije utrke, znam što jedem u koji sat. Treneri uvijek govore: “Kad sportaš prihvati to da jede ono što treba, a ne ono što voli, tad dolaze i rezultati”. Toliko smo dugo u ovom sportu, da znamo što smijemo i što se smijemo jesti.

Za kraj djevojke su mladim sportašicama i sportašima poručile da budu uporni i dosljedni i da ne odustanu ni kad je najteže. Obje su složne da je bavljenje sportom, njihova najbolja životna odluka jer su dio sportske zajednice, koja im je poput obitelji, a stekle su i prijatelje za cijeli život. 

Sadržaj nastao u suradnji s Agencijom 2020