Rukometni klub Podravka Vegeta najtrofejniji je hrvatski klub s osvojenih 25 naslova državnih prvakinja i 23 naslova Kupa Hrvatske. Tijekom 66 godina postojanja, djevojke neprestano nižu izvrsne sportske rezultate. Uz dominaciju na hrvatskim terenima i dva naslova prvaka Jugoslavije, taj se klub može pohvaliti osvojenim naslovom prvaka Europe i europskim Superkupom 1996. godine. Rukometašice tog kluba neprikosnovene su vladarice tog sporta, a s mladim i izuzetno talentiranim sportašicama razgovarali smo o prvim rukometnim koracima, sportskih uspjesima, te neostvarenim snovima. Lana Strugar, Ana Buljan, Korina Karlovčan i Elena Popović otkrile su nam svoje tajne male slatke užitke, kao i recept za uspješne sportske karijere. 

Kad ste počeli trenirati rukomet?

Lana: Ja sam počela trenirati rukomet u drugom razredu osnovne škole, s osam godina. Mama me poslala na rukomet i odmah sam ga zavoljela. Prije rukometa, neko sam kratko vrijeme trenirala plivanje i atletiku, ali to nije bilo ozbiljno. Kad sam krenula trenirati rukomet, odmah mi se svidjelo. 

Ana: Ja sam sa sedam godina započela trenirati rukomet jer mi je cijelo društvo krenulo na treninge. Prije toga sam kratko trenirala gimnastiku.

Korina: Ja sam sa šest godina krenula igrati tenis, a u drugom razredu osnovne počela sam odlaziti i na rukometne treninge i to zbog mojih prijateljica u razredu. Ubrzo sam se zaljubila u rukomet i na kraju je to završilo tako da sam tri godine trenirala oba sporta. Na kraju sam se ipak odlučila za rukomet, iako su moji roditelji htjeli da nastavim trenirati tenis. Danas mi nije nimalo žao jer više volim timski sport, a u tenisu ipak ovisiš samo o sebi. 

Elena: Ja sam krenula trenirati rukomet s osam godina, u drugom razredu osnovne škole, a već sam u vrtiću znala da je taj sport idealan za mene jer sam s roditeljima pratila Podravku i znala sam da, čim dođu upisi u osnovnoj školi, da ću trenirati rukomet.

S obzirom na to da ste sve, osim Ane, rođene Koprivničanke, kad ste otišle na prvu rukometnu utakmicu Podravke?

Korina: Na prve sam utakmice odlazila sa svojom ekipom i trenericom jer smo bili najmlađa skupina koja je trenirala rukomet pa utakmice starije ekipe nismo propuštali.

Elena: Ja sam na prve utakmice odlazila sa svojom obitelji, najčešće s mamom.

Lana: Moj je djed jako veliki obožavatelj Podravke i oduvijek je jako volio ići na utakmice, tako da sam, sve dok nisam počela trenirati, na utakmice najčešće odlazila s djedom. 

Ana: U Splitu nema profesionalnih ženskih rukometnih klubova, tamo je nogomet jako popularan, pa kao djevojčica nisam imala svoj omiljeni klub. 

Kako ste se zaljubile u taj sport? Što vas najviše privlači?

Lana: Volim društvo odnosno svoj tim, a najljepše se osjećam na utakmicama, svi ti plješću, posebno ako je bio dobar gol i osjećaš se nekako sjajno i baš si sretan. To je po meni najljepši osjećaj na svijetu. 

Korina: Mene za rukomet najviše veže publika, kad je puna dvorana jer je ovaj sport jako borben. Od publike dobiješ pljesak i kad napraviš nešto dobro i borbeno, ne samo kad zabiješ gol. Obožavam taj osjećaj zajedništva.

Elena: Meni je najdraži taj osjećaj pripadnosti i taj ponos koji osjećaš nekako i sam prema sebi.

Ana: Kod rukometa najviše volim zajedništvo i ponos.

Kako izgleda vaša sportska svakodnevica?

Lana: Srećom, uvijek imam ujutro školu, a ubrzo nakon što dođem iz škole, moram ići na trening pa je to malo užurbani način života. Zasad imam jedan trening na dan, a vikendima su obično utakmice,  dok se ostatak slobodnog vremena odmaram i učim, naravno. Ako slučajno nemam utakmice ni treninge, tada si napravim treninge kod kuće ili odem rolati se, trčati, voziti bicikl, to su mi najdraže razbibrige. 

Ana: Studiram poslovanje i menadžment, tako da između dva treninga imam fakultetske obveze, navečer učim i tako, uglavnom, svaki dan. Dok mi je nastava online, lakše mi je uskladiti sve aktivnosti s treninzima, ali inače, dok moram ići na fakultet, ritam mi je i više nego ubrzan. Jedini hobi za koji, uz sve nabrojano, imam vremena, je čitanje knjiga. 

Korina: Ovo  mi je prva sezona da nemam nikakvih školskih obaveza pa imam malo vremena za sebe, a navečer se obožavam družiti s prijateljima. Završila menadžment turizma i sporta, pa imam više vremena za sebe jer nemam fakultetskih obaveza.

Elena: U Čakovcu studiram menadžment turizma i sporta. Svakodnevno imam dva treninga, a između njih, učim. Ponekad zbog ispita i fakulteta, propustim trening, ali nekako uspijevam uskladiti obaveze. 

Koje vam je putovanje odnosno gostovanje s rukometnim klubom ostalo u najljepšem sjećanju?

Korina: Meni je ostala u sjećanju sezona 2020., dok smo išli u Thüringer, to je bio EHF kup. Te smo godine pobijedile odnosno prošle smo u polufinale, ali je na kraju pandemija COVID-a 19 prekinula natjecanje. A što se tiče anegdota s putovanja, imamo ih puno.

Elena: Doma puno bolje igramo, i to svakako možemo zahvaliti domaćim navijačima i odličnoj atmosferi. 

Na koje ste rezultate posebno ponosne? 

Lana: Moja ekipa i ja smo kao juniorke bile tri puta državne prvakinje. Triput sam bila najbolje desno krilo i to mi je posebno drag uspjeh jer sam se jako trudila. Nedavno sam debitirala u prvoj ekipi i bila sam u sastavu Lige prvaka. Mislim da je to veliki uspjeh za mene.

Ana: Ja sam kao mlađa kadetkinja dobila priliku igrati u Ligi prvaka i to mi je izuzetno drago. 

Korina: Meni je najdraže osvajanje prvenstva Hrvatske, kao i Kupa s Podravkom, a izuzetno mi je drago i da sam dobila poziv u seniorsku rukometnu reprezentaciju Hrvatske. 

Elena: Ponosna sam na svaki uspjeh jer oni čine mozaik moje dosadašnje priče. Možda sam nekako najviše ponosna na prvu medalju s prvom ekipom Podravke. Imala  sam tad 15 godina i osvojile smo prvenstvo Hrvatske. 

Sportski san koji biste željele ostvariti? 

Elena: Zasigurno bih u budućnosti htjela igrati Final Four Lige prvaka, a voljela bih otići i na Olimpijske igre. 

Korina: Meni je, također, san da idemo na Olimpijske igre. 
S njima su se uglas složile Lana i Ana.

Koliko pazite na prehranu?

Elena: Prehrana je jako bitna za svakog sportaša. Za našu je prehranu zadužen kondicijski trener, koji nam radi dnevne menije. 

Korina: Jedemo puno voća i povrća, a ponekad na jelovniku imamo i ćevape.

Koje su vam omiljeni slatki užici?

Ana: Ako krenem nabrajati, neću stati do sutra (smijeh), ali najdraži mi je Čokolino Protein Power.

Lana: Pa Čokolino, naravno! Čokolino Protein Power jedemo da bi imale mišićnu masu, da budemo jake i da možemo bolje trenirati. 

Korina: Meni su, uz Čokolino, najdraže palačinke s tamnom Lino Ladom. Ipak smo mi djeca Podravke!

Elena: Čokolino najradije jedem za doručak, a na njemu sam i odrasla.

Sadržaj nastao u suradnji s Agencijom 2020